III. gimnazija Zagreb

Zamislite – stojite u zagušljivoj dvorani, oko vas je dim cigareta i miris lošeg piva, svjetla vam tuku u oči, ali vas nije briga za te smetnje. Pred vama je more ljudi koji izgledaju tako različito, kao komadići slagalice koji ne pristaju zajedno, ali postoji jedna stvar koja ih spaja – glazba koju svirate. Taj fenomenalan osjećaj je 25. listopada mogla proživjeti srpska grupa S.A.R.S.

                                                                                           Lea Bartulin, III. e

Iako su od koncerta prošla više od dva tjedna, još uvijek mogu osjetiti uzbuđenje. Okružena prijateljima, poznanicima i strancima uživala sam u koncertu i stvorila nezaboravne uspomene. U prenapučeni Dom Sportova smo ušli kasno, tako da je naše proguravanje kroz hordu ljudi bio impresivan pothvat. Manevriranje kroz znojnu masu bi uništilo moje raspoloženje da nije bilo sjajne predgrupe RAA, koja je žarila i palila na pozornici. Ali, iako je glazba RAA-ovaca bila dosta dobra, publika je uskoro zahtijevala glavnu atrakciju večeri.

Isplatilo se čekati. Na pozornici obavijenoj tamom sam uspjela vidjeti par sjena koje se kreću a kada je glazba počela, cijela dvorana je oživjela. nakon par pjesama za zagrijavanje, vokalist Žarko nas je pozvao na lomljenje leda – doslovnog leda pod našim nogama, pošto smo bili u dvorani klizališta. Krenule su pjesme brzog tempa, a cijela dvorana je oživjela.

Nisam sigurna što me usrećilo do sam, zajedno s još osam i pol tisuća znojni ljudi, skakala u ritmu. Kroz mene je prolazila neka vrsta euforije i ekstaze u masi stranaca i mislim da je to ono što čini koncerte magičnima u stopalima sam osjećala svaki riff gitare, udarac bubnja i trzaj basistovih žica. nije mi smetao niti znoj, niti smrad, niti poneki slučajni lakat koji me u žaru skakanja lupio u bubrege.

Ali već izmorena i pivom zalivena publika je trebala dobro zaslužen odmor. Uslijedile su melankolične pjesme i akustične obrade, a skakanje se pretvorilo u nježno njihanje sa strane u stranu. Jedna od najpoznatijih pjesama S.A.R.S.-a, ljubavna balada Lutka, je imala poseban utjecaj na ljude. U zamračenoj dvorani, dok se glas pjevača orio u kombinaciji s glasnim pjevanjem publike, impresivan pogled sa pozornice je članove benda ostavio bez daha. Mali milijun svjetla – plamen upaljača i bljeskalice mobitela – se nazirao u moru tame koje je sačinjavalo publiku.

Nakon što smo se malo ohladili, S.A.R.S.ovci su odlučili opet zahuktati atmosferu plesnim pjesmama i brzim ritmom. Publika, oznojena do kože i sretna do neba, je nastavila sa skakanjem i pjevanjem.

Skoro tri sata kasnije, promukla i izmorena sam izašla iz Doma Sportova, zahvalna na svježem zraku. Adrenalin koji sam osjećala me nastavio tresti, tako da me hladan kasno-listopadni vjetar nije smetao, ali čak ni to nije pomoglo pri tramvajskoj gužvi koju su polaznici koncerta stvorili. U jednom trenutku se čak hodanje do doma činilo kao dobra opcija, ali sam na kraju umjesto višekilometraskog pješačenja odabrala udobnu vožnju taksijem.

Ako ste propustili koncert i krivo vam je što niste prisustvovali izvanrednoj večeri znojenja, pjevanja i plesanja (to jest skakanja na mjestu), nemojte se sažalijevati. S.A.R.S. su iskoristili ovaj koncert kao priliku za snimanje live albuma, tako da možete čuti sve odsvirane pjesme popraćene grlenim pjevanjem publike. Iako to nije potpuna nadoknada, zato što live albumi ne dolaze s osjećajem zvuka bas gitare i potpune sreće, još je uvijek bolje nego ništa.