III. gimnazija Zagreb

Princeza je naslijedila svoju krunu

Nakon četiri godine uživanja, ali i muke u III. gimnaziji, došao je trenutak kada se moram oprostiti od svojih vjernih čitatelja, učenika i profesora. Napisavši nebrojeno mnogo ironičnih, sarkastičnih i bezobraznih osvrta, bilo bi nedosljedno napisati tekst u kojem se ne bih sprdnuo niti s jednom ovosvjetovnom pojavom. Čemu, ipak, uvijek jedno te isto?

Rastite prema suncu

    Ljudi su kao puzavac u novinarskom klubu. Nađu li se u novoj sredini, razvijat će se u svim smjerovima dok ne otkriju koji im najviše odgovara. Naš je puzavac ostajao bez vode i venuo, stajao je u ormaru pa mu je lišće pobijelilo, prvašice (i starija Đukićka) znale su ga toliko zaliti da bi počeo gnjiliti... Važno je da je još uvijek živ i čvrsto ukorijenjen, iako je za teglu ponekad trebao biti zalijepljen selotejpom.

    Zamislite da je taj puzavac nastavio rasti prema ulaznim vratima, u smjeru suprotnom od sunca. Bio bi jadan, kao što su jadni svi ljudi koji krivo odrede smjer kojim će im život ići. Mogao je, doduše, rasti i prema vratima i prema prozoru, ali nije jer je naslutio da bi kroz vrata mogla dolaziti jaka svjetlost koja bi mu spalila to jadno lišće, naviklo na mrak.

Gornjim gradom protiv gluposti

U srednju sam došao kao metalac ogorčen svime oko sebe. Nakon nekog vremena vratio sam se glazbi sedamdesetih i osamdesetih i počeo sam nositi svjetlije boje. Evo, baš sam danas u plavim hlačama, žutoj majici i kričavo zelenoj vesti. Nemojte se držati poznatih hodnika kao pijani plota, zavirite kroz koja vrata u tome hodniku i pogledajte postoji li kraći ili ljepši put do odredišne prostorije. Osoba kojoj u glavi tijekom tih, naših, kritičnih godina ne proradi niti jedan kliker može biti samo mentalno zaostala, zatucana ili savršena (!). Mijenjati se ne znači biti labilnoga karaktera, već biti otvorenoga uma. Nebulozno je reći da su čvrsti ljudi oni koji se drže samo svojega - tako bismo ostali na razini dvogodišnjeg djeteta. Poslušajte svaku, ali SVAKU kritiku koju dobijete i nemojte odmah obrambeno reagirati. Prošetajte Gornjim gradom (prekrasan je) i plovite po mislima. Kritike koje shvatite valjanima prihvatite i pokušajte promijeniti nesnošljive dijelove samih sebe. Jedino što ja želim učiniti osobama koje samo sebe shvaćaju mjerodavnima bilo za što jest pogoditi ih ciglom u glavu - shvatite to kako vam više odgovara.

Pokvareni jogurt baca se u smeće

    Nije loše plivati protiv struje. Teže je doći do odredišta, ali se bolje nabildaš. Ponekad se trebaš popeti uz vodopad, ali tamo je pogled najljepši. Nažalost, može ti se dogoditi da je odmah iza vodopada neka odvratna kaljuža prekrivena muljem koji te naglo povuče u sebe i njime se udaviš toliko da ti počne izlaziti na oči. Je*iga - oživiš i ideš dalje - ako si pravi čovjek, broj života ti ne predstavlja problem.

Najvažnije je znati kamo ideš i čemu težiš. Nemojte se dovesti u situaciju da na kraju četvrtog razreda ne znate što biste upisali jer ste, u tom slučaju, potratili 18 godina svoga života. Usporedit ću vas s jogurtom. Ako jogurtu trebaju 72 dana da se u potpunosti pokvari, a on osamnaestoga dana još uvijek nije napustio tvornicu i završio na policama, to bi značilo da se on već 25% pokvario. Dok ga bakica kupi, on je već 50% pokvaren, iako na sebi ima etiketu na kojoj piše: “Svježe drito s hrvatskoga vimena uz instantno kiseljenje!” Bakica je, međutim, senilna i zaboravila je na jogurt koji u frižideru skriva ananas. Nakon mjesec dana ga uzme, vidi da se napuhnuo i da valja samo za smeće. Cap! Samo tako -- nestalo je vremena.

Antonio Dominik, IV. e