Vani je prilično kišilo i vraćao sam se iz knjižare s vrećicom punom knjiga, što školskih, što i romana. Na sebi sam imao kraći crni kaput, levisice i neku majicu na kojoj je pisalo New York Times. Ne baš materijal za kavanu, ali prva mi je pala na pamet pa sam odlučio vidjeti kako je to unutra. Naime, kako sam ušao u kavanu, iznenadio sam se. Atmosfera je bila kao da se nalazim u pravom europskom gradu, svečana i gostoljubiva. Prvo što sam primijetio bila je manja skupina japanskih turista, oni me uvijek uspiju nasmijati kako se žele slikati čak i s konobarima.
Sjeo sam u malo uvučeniji kut da se ne ističem i uzeo cjenik. Naravno cijene vrtoglavo visoke, ali nisam ništa drugo očekivao. Dolazi konobarica, odmjerava me pogledom, i očito nakon što sam prošao taj vizualni test, upita me: “Što želite naručiti?” Ja onako iz topa naručim crni čaj s malo mlijeka. Nisam dugo čekao. Konobarica je donijela na stol vrč kipuće vode, šalicu, šećer, med, mlijeko i čaj. Ja sam pokušavao sakriti svoje oduševljenje i čuđenje, ipak rijetko se događa da vam netko donese sastojke za čaj, a ne već gotovu vodurinu s tko zna kojim čajem.
Nakon takvog užitka za oči i nepce došlo je vrijeme da se pokupim. Platio sam nemalu svotu za čaj, ali bez grižnje savjesti jer sam znao da uz čaj dobivam i taj gostoljubivi osjećaj.
Andrej Zvonimir Crnković, 1.f
