III. gimnazija Zagreb

I ove se godine, unatoč svim vremenskim (ne)prilikama, na našem igralištu održao Dan maturanata, popularna Norijada. 

Noć prije svi su maturanti proveli u molitvi za sunce, ili ako ništa drugo, za prestanak vjetra kako bismo u miru barem mogli postaviti šatore. Probudili smo se razočarani jer se ništa od toga nije ostvarilo. Ipak, orni smo krenuli jedni drugima jačati duh, u turneji po Zagrebu. Trebalo je skupiti stolove, klupe, roštilj i šator.

Postavljanje šatora bilo je narodno veselje. Neki su došli ranom zorom i nisu ga uspjeli uopće postaviti, što zbog vjetra, što zbog sposobnosti, a mi akači (da nas malo pohvalim), imali smo najveći šator i dosta smo ga brzo uspjeli složiti. Ništa nas nije moglo spriječiti. Mislim da bi tornado samo pojačao doživljaj, nitko ga ne bi doživio kao prijetnju.

U svoj gunguli koja je nastala uspjeli smo napraviti milenijsku fotografiju. Po dva su razreda činila jednu od rimskih brojki, a naši razrednici točku pa smo se reorganizirali u smajlić što je činilo III. je J

Zatim se po igralištu počeo širiti dim, počeli smo kuriti vatru za roštilj. Uskoro smo hodanje naokolo i masovno zviždanje zamijenili žvakanjem, mljackanjem i guštanjem u hrani. Najveće iznenađenje bio je dolazak profesora Pilića, na opće oduševljenje okupljenih. S profesorom smo razmijenili par divnih riječi, okinuli koji selfie, nazdravili te nastavili tulumariti.

Održala se i primopredaja. Iako smo mi dogovorili neke druge predmete, ravnatelj je inzistirao da se održi tradicija pa je A razred predao ključeve škole kao znak da su svi kušlanovci uvijek dobrodošli, zatim je B razred predao zvono koje označava početak i kraj školovanja, C razred dao je imenik u koji su upisana sva imena maturanata, D razred dao je košarkašku loptu, E razred stolicu koju su tijekom ove četiri godine marljivo grijali te F razred stari laptop. (Nakon toga su akači u svom šatoru trećem a dali ispričnice s njihovim imenima, po jedna za svakoga do kraja školske godine. Svi pate od diarrheae.)

Iako smo glazbu smjeli pustiti tek u 14 sati, to nas nije spriječilo da do tada pjevamo i zviždimo. Tako je prošlo uglavnom cijelo popodne, sve dok nismo išli potezati konop. Igralo se na dvije pobjede i budući da smo odmah izgubili 2:1 iskreno se ne sjećam tko je pobijedio.

Kraj dana obilježila je nogometna utakmica profesora i učenika. U profesorskoj ekipi igrali su Petar Runje, Ilija Barišić, Ana Čačić, Denis Gagić, Antonio Perić te Dino Volarić na golu, a u učeničkoj ekipi Luka Storić, Domagoj Margarin (kapetan), Matej Mlakić, Marijan Gorički, Marko Lukač i Filip Neki, no oni su se povremeno mijenjali te uvjerljivo pobijedili 8:4.

Nakon utakmice koja je zasigurno zanimljivija od mnogih utakmica Lige prvaka, polako smo se počeli pakirati i odlaziti doma (van). Vrijeme nas nije spriječilo u napadima veselja, ali i emocija i poneke suze koje smo proživjeli.