Nekad ljepotica na rubu grada, danas vitalna i energična dama
Ilija Barišić, prof.
(iz monografije Kad čujem Treća pomislim… koja je izdana povodom 100. obljetnice škole)
Prije 100 godina Zagreb je bio bitno drugačiji nego što je danas. Bitno manji, slabije razvijen, sa svježim ranama svjetskog sukoba i traumatičnog ulaska u novu državnu zajednicu, Zagreb je rastao. Između ritma ludih dvadesetih, plesnjaka, jazza i zabave s jedne strane i surove političke poslijeratne realnosti i represivnog jugoslavenskog režima s druge, između kulturnog nasljeđa Austro-Ugarske i srednje Europe i novih tendencija s istoka i Balkana, Zagreb se razvijao i Zagreb je rastao.
Rast grada ogledao se i u obrazovnim potrebama. Tadašnje gimnazije postale su premale za sve nove učenike, pa su vlasti 10. kolovoza 1922. donijele odluku o osnivanju nove školske ustanove. I. realna gimnazija (osnovana 1804.) tada se dijeli na I. i III. realnu gimnaziju (II. je osnovana 1912. godine). Odluka je isprva bila probna i privremena, no već od 1924. Ukazom kralja Aleksandra škola dobiva status stalne.
U tim ranim godinama Treća je gimnazija bila smještena u prostorijama tadašnje Prve gimnazije (u današnjem Muzeju Mimara), a s Prvom je i Drugom gimnazijom dijelila ne samo zajedničke prostorije nego i velik broj profesora. Nastava se isprva odvijala samo u poslijepodnevnoj smjeni, a ni premještaj škole na novu lokaciju, u prostorije Trgovačke akademije u Klaićevoj ulici 1933. godine nije riješio sve probleme s prostorijama i velikom navalom novih učenika. Broj učenika tada se kretao između 700 i 800, u svakom je razredu bilo više od 40 učenika, a zahtjeva i potreba bilo je daleko više. Gradsko poglavarstvo tako je 1934. godine donijelo odluku da se izgradi nova školska zgrada s dvoranom za tjelovježbu i kućom za ravnatelja škole (danas u privatnom vlasništvu).
Škola na rubu grada
Nova zgrada dovršena je 1937. godine u Kušlanovoj ulici, i od te godine, od 22. rujna 1937. Državna III. muška realna gimnazija svoj dom naći će u prostorijama u kojima je i danas. Ta nova velika školska zgrada omogućila je veliko povećanje broja učenika tako da je 1939. godine upisano 1193 učenika u 28 razrednih odjela. To je gotovo dvostruko više učenika nego što ih škola ima danas i brojke su to koje se po svemu sudeći neće ponoviti. Ali treba napomenuti da je tada gimnazijski program obuhvaćao osam razreda. Naime, sve do 1956. gimnazijski program obuhvaćao je i ono što su danas viši razredi osnovne škole (od petog do osmog razreda): u gimnaziju su učenici išli nakon završenog četverogodišnje osnovne škole i ostajali u njoj osam godina. Ako vam se četiri godine u Trećoj čine puno, sjetite se samo kako je bilo nekad.
Novu zgradu dizajnirao je poznati arhitekt Egon Steinman koji je dizajnirao i zgrade gimnazija u Križanićevoj ulici. Kako se zgrada u Kušlanovoj od prvih dana isticala ljepotom, funkcionalnošću i nizom ingenioznih arhitektonskih rješenja, kao škola „obasuta suncem i prirodom“ (Steinman), zgrada je i danas pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika.
Nova zgrada u Kušlanovoj nije bila lijepa samo profesorima i učenicima – svidjet će se i Nijemcima koji će za vrijeme II. svjetskog rata, od 1941. do 1945. u zgradi III. gimnazije smjestiti zapovjedništvo svojih zračnih snaga (Luftwaffe). U tim teškim ratnim godinama profesori i učenici Treće selit će se po raznim lokacijama u Zagrebu, od Križanićeve do Mažuranićeva trga, a ni nastava neće biti redovita.
Nakon završetka II. svjetskog rata 1945. učenici i profesori napokon su se vratili u svoju zgradu u Kušlanovoj, gdje im je i bilo mjesto.
Nova vremena donose i novosti za prava žena, pa će sljedeća važna godina za školu biti 1948. kada gimnazija postati mješovita. Dakle, u školu će se napokon moći upisivati i djevojke.
Treća je odavna bila inkluzivna, pa nam tako nije smetalo da je u istoj zgradi s nama i osnovna škola. Podstanarstvo Osnovne škole Dragutina Kušlana vuče korijene iz 1956. godine kada se novim Zakonom o osnovnoj školi prva četiri razreda gimnazije priključuju osnovnoj školi koja otad broji osam razreda. Kušlanovci su ostali u Kušlanovoj. Teško je napustiti tu ljepoticu.
Reforme obrazovanja
Novi, komunistički režim i državna ideologija ostavlja traga i na radu škole. Tako je III. gimnazija od 1961. godine, nosila ime Vladimira Vitasovića, profesora III. gimnazije, partizana i antifašista, koji je i svoje učenike V. i VI. d razreda također poticao na antifašističku aktivnost. Vitasovića su ustaše ubile u logoru Kerestinec, pa je kao narodni heroj i mučenik novoga režima bio pogodan da ponese ime škole.
No novo ime kao i dobar dio tradicije škole past će u drugi plan 1978. godine, kada će se kontroverznom reformom obrazovanja (pod vodstvom ministra prosvjete Stipe Šuvara) ukinuti sve gimnazije i formirati obrazovni centri. Treća gimnazija tada je spojena s obližnjom PTT školom (PTT- Pošta, Telegraf, Telefon) u PTT obrazovni centar.
Poslije raspada komunističke Jugoslavije i stvaranjem neovisne Republike Hrvatske 1991. godine ukidaju se obrazovni centri, a ponovno se obnavljaju gimnazije.
Dana 1. srpnja 1991. godine III. gimnazija ponovno se registrira pod tim imenom, i nastavlja svoju misiju i poslanje odgoja, obrazovanja i formiranja osobnosti kvalitetnih ličnosti koje će nositi daljnji gospodarski i društveni napredak države. Od 1991. godine možemo pratiti kontinuirani uspon i rast škole na svim područjima – od rezultata na državnim i međunarodnim natjecanjima, učeničkih rezultata na maturi, interesa za upis učenika osnovnih škola, kontinuiranog ulaganja u modernu opremu, uređenje i renovaciju prostorija, kontinuiranu edukaciju samih nastavnika i drugog osoblja. Uređeno je i sportsko igralište koje je postalo jedno od najljepših školskih igrališta u gradu Zagrebu. Škola se trudi biti u prvim redovima kad su u pitanju inovacije u obrazovnim programima. Tako su se 2018. godine nastavnici i učenici hrabro bacili u novi reformski pothvat i sudjelovali u eksperimentalnom programu Škola za život. Uspjesi se samo nastavljaju. Škola ima niz oznaka kvalitete za eTwinining i Erasmus projekte, a od 2022. dobili smo Erasmus akreditaciju za razdoblje do 2027. godine.
Škola nije mjesto gdje se uči, škola je mjesto gdje se gradi čovjek, a najbolji idu s najboljima. Generacija izuzetnih ljudi koje su izašle iz ove škole, podučavali su isto tako vrhunski profesori, pedagozi, i vrhunski ravnatelji. Sjetimo se samo nekih upečatljivih ravnatelja: od Janka Garića, prvog ravnatelja škole u zgradi u Kušlanovoj (1932. – 1941.), dugovječnih Petra Aušpergera (1973. – 1993.) i Martina Oršolića (1993. – 2004., 2008. – 2017.), do Darke Sudarević (od 2017.) koja nas vodi u nove izazove.
100 godina u našim mislima često zvuči kao ogromna brojka, a i za nešto staro i oronulo znamo reći da je staro 100 godina, no naša škola i dalje je mlada i vitalna, puna energije, puna života.
Preživjeli smo ratove, razne režime, raspade države, ekonomske krize, pandemije, raspad Saše, Tina i Kedže, trajne frizure i futbalerke, trapez hlače i starke, uspon i pad Facebooka, Snapchat, Instagram, Tik Tok izazove. Puni optimizma i spremni za nove životne i obrazovne izazove, hrabro idemo dalje.