Uglavnom, vrijeme. Na ovoj se temi neću dugo zadržavati, jer je to prihvatljivo samo ako si meteorolog ili je između tebe i sugovornika nastao takav neugodnjak da ti je ponestalo normalnih tema za razgovor. Ovo ljeto je dobro prošlo, s obzirom na to da je trajalo tri i pol dana, od kojih sam ja dva i pol provela u krevetu jer sam uspjela pokupiti neku vrstu upale pluća. Nema većeg sretnika od mene, zar ne?

Taj jedan pišljivi dan ljeta provela sam lijepo. Čitaj kao: pojela sam onu veliku teglu dijabetesa koji nazivamo nutella, popila dvije litre kole i okupala se u moru jedan jedini put. U Zagreb sam se vratila bijela kao posni sir, što nije privlačno u današnjem svijetu gdje dečki vole žene tamnopute zato što im je Beyoncé baš zgodna. „Ali u redu je,“ rekla sam sama sebi kada smo se vraćali doma autocestom Zagreb-Split, „valjda će idućih par dana vrijeme biti ugodno i moći ću se sunčati na balkonu našeg stana!“

Kako bi Ameri rekli, yeah, right. U Zagrebu je, nakon što sam se vratila, vrijeme bilo oblačnije i tmurnije od moje budućnosti (što je jako loše, jer nikad ne učim i zadnja zadaća koju sam napisala bila je tablica množenja iz trećeg osnovne). Meni je očito suđeno da zauvijek ostanem blijeda kao Drakulin potomak. To možda i nije toliko grozno i tužno jer svijetlim u mraku i definitivno me nikada auto neće slučajno skupiti usred noći. Sama sam svoj fluorescentni prsluk, što je u neku ruku praktično.

Uzdah. Rekla sam da neću pričati o vremenu dugo, ali već smo stigli do kraja članka čija se cijela radnja vrti oko tete Suze, Beyoncé i, iznenađujuće, vremena. Pisala bih o još nekoj temi, ali članak je već dovoljno dug i boli me desni kažiprst od prebrzog tipkanja po tipkovnici. Težak je život novinara.

Do idućeg tjedna kada ću, nadajmo se, biti tamnije puti i dobre volje. A bio bi i red da više puta spomenem Beyoncé. 

Lea Bartulin, III. e