Najčešće se to događa upravo maturantima, stoga nije čudno, ovih dana, vidjeti kako čak i uzorni učenici urlaju i viču na profesore i/ili suučenike, kako plaču i histeriziraju. No, bilo bi lijepo da se bar poslije ispričaju onima kojima su poremetili duševni mir. U tako lošem raspoloženju i neki, oni sumnjivog morala i lošeg odgoja, odali su se kriminalu. Saznala sam da se u našoj školi naveliko krade! U nekim razredima gotovo je normalno da ti pod velikim odmorom nestane od 10 do 200 kuna pa da svoj novčanik poslije nađeš u smeću, pored školjke, vani u travi… Ovih dana nestao je nešto veći iznos, stoga i ovim putem molim lopove da anonimno vrate novce kako bi svi bili sretni.

Da ne zaboravim, urušavaju se i neki planovi. Skoro smo završili pregovore i dogovore oko već tradicionalne norijade na školskom igralištu i počeli skupljati novce za roštilj, piće, glazbu… kad ono – BUUUM! Ništa od toga, mi maturanti,  moramo se praviti da smo sretni jer nam se uređuju svi sportski tereni u školskom dvorištu. (Ne uopće pa ne odlazimo za par dana, ali da – moramo biti sretni zbog narednih generacija i generacija koje će nesmetano uživati i ludovati na svojoj norijadi. Ma neeee, zašto bismo mi bili razočarani, tužni, ljuti i bla bla bla samo zato što ćemo mi biti jedina generacija koja će imati norijadu tko zna gdje. Jer, to je samo norijada, onaj dan kada se potpuno opustiš i luduješ, onaj dan na koji smo tri godine s divljenjem i uzbuđenjem gledali kroz prozor jedva čekajući da mi budemo na mjestu tadašnjih maturanata. Moj zaključak je – to nije fer!) No, život je takav nefer!  

Petra Plivelić, IV. a