Većina profesora tolerira ako se na početku sata ispričamo jer nemamo zadaću ili, ako to ne učinimo, nam da minus pa nakon dva ili tri skupljena minusa zasluženu ocjenu. To je pravedno. No što ako nam se jednom dogodi da nemamo zadaću jer ju nismo stigli napisati, baš tad kad profesor pregledava i odmah dobijemo negativnu ocjenu? Kao što sam već ranije navela, dužnost nam je pisati zadaće, no je li jedna nenapisana zadaća u moru njih zbilja zaslužila jedinicu? Je li to dokaz da ne radimo redovito? Ako i učenici i profesori žele fair play, onda mislim da je metoda s minusima vrlo učinkovita. Osim toga, svi znamo da se jedinice iz zadaće teško ispravljaju, to jest ne ispravljaju se uopće. Poslije ćemo slušati o nemaru, neradu i lošim ocjenama, a ocjene iz znanja su, u većini slučajeva, najmanje dvojke.

  Svaki profesor ima svoje metode rada s učenicima, ali ako 90% razreda ne zna i ne razumije, možda nije uvijek problem u nama. Većina će profesora reći: „Previše gradiva, premalo vremena“. Istina, ali ako 98% profesora uglavnom stigne napravit zadane stvari u zadano vrijeme, ne razumijem što cijele godine radi onih 2 % profesora koji nekim slučajem ne stignu. Sve nas dovodi do našeg školskog sistema na kojem radi i ministarstvo i navodno cijela država, ali umjesto da ga poboljšaju, on ispada još gori. Nadam se da će maturanti koji imaju pravo glasa na izborima glasati za one koji bi nam MOŽDA mogli pomoći, kako u školstvu, tako i u ostalim područjima.

Lucija Gegić, II. a