U sklopu projekta „Learn for Life“, sudjelovala sam u aktivnosti promatranja nastave (job shadowing) u srednjoj školi Ystad Gymnasium u švedskom gradu Ystadu. U Ystad, simpatično malo mjesto u kojem nema nijedne kuće s običnom ili ružnom fasadom, pristigla sam u nedjelju 24. travnja 2022., a već me idućeg dana kolegica Elisabeth Cristianson upoznala s najvećim znamenitostima tog gradića. Već sam znala da je Ystad svojevrsni „švedski Midsommer“ (u smislu da se radnja kriminalističkih romana Henninga Mankella o inspektoru Wallanderu odvija u Ystadu), kao i da su filmovi i serija o Wallanderu u velikoj mjeri snimani tamo, no iznenadilo me da je Ystad zahvaljujući tome postao švedska inačica Hollywooda – s golemim filmskim studijem u kojem se snimaju brojni filmovi i serije. Iznenadilo me i koliko je Ystad usmjeren na ljetni turizam – krase ga kilometri i kilometri prekrasnih pješčanih plaža, brojni smještajni kapaciteti i trgovine koje, kao ni na hrvatskoj obali, izvan sezone imaju jako ograničeno radno vrijeme pa u većinu njih nisam uspjela ni zaviriti. Pijesak je uzrok i popriličnih problema – Baltičko more postupno erodira tlo, zbog čega su uz plaže zasađene borove šume, a sve su kuće dosta udaljene od samog mora. Još jedna zanimljivost o Baltičkom moru – znatno je manje slano od Jadranskog, pa njime slobodno plivaju patke i labudovi, a Šveđani se itekako iznenade kad dođu na Jadran i otkriju da je u moru moguće plutati. Šveđani su (barem u Ystadu) dosta ekološki osviješteni i žive u skladu s prirodom, pa je tako uobičajena pojava vidjeti divlje zečeve kako skaču gradskim ulicama, a tijekom sezone parenja žaba zatvara se jedna od lokalnih cesti kako bi žabe neometano mogle prelaziti na drugu stranu. Jedna od lokalnih znamenitosti je i rog koji se oglašava s crkve u centru grada na svaki puni sat između 19 sati i ponoći – tradicija koja se već stoljećima prenosi s roditelja na djecu.

Prepuna dojmova o Ystadu, idući dan sam se zaputila u Ystad Gymnasium, spremna opažati sve i svašta s golemog popisa koji su mi pripremili kolege iz našeg školskog projektnog tima, ravnateljica i savjetnica za stručne suradnike psihologe iz Agencije za odgoj i obrazovanje. Elisabeth – koja je u prosincu s kolegicama Helle i Christom bila u Trećoj gimnaziji na job shadowingu – me provela kroz školu… što je uključivalo turneju od više od sat vremena po raznim zgradama i radionicama. Ystad Gymnasium je, naime, golema škola koja osim općeobrazovnih programa uključuje i brojne strukovne programe, i iako su se nastavne aktivnosti koje sam opažala odnosile na općeobrazovne programe, bilo je jako zanimljivo vidjeti radionice, salone i bogatu opremu namijenjenu poučavanju strukovnih programa poput mehaničara, zidara, frizera, kuhara i drugih. Doznala sam i da postoji poseban program za učenike sa značajnijim teškoćama u razvoju, koji se školuju u malim grupama za razna pomoćna zanimanja. Činilo mi se da smo prehodale pola grada dok smo obišle sve zgrade škole, a o veličini svega toga dovoljno govori činjenica da ni Elisabeth nije nikad dotad bila u pojedinim radionicama.

Mene je, ipak, najviše zanimala glavna zgrada u kojoj su smješteni općeobrazovni programi – društvene znanosti, ekonomija, estetika, prirodne znanosti i tehnički program (jedini srednjoškolski program koji umjesto četiri traje pet godina). Po cijeloj su školi razmještene „chillout zone“ za učenike gdje učenici provode odmore, druže se ili rade na svojim istraživačkim radovima i drugim projektnim zadacima (ili pak igraju stolni nogomet). Vijeće učenika ima zaseban prostor unutar škole, a postoji i učenički restoran nalik studentskim menzama u kojem svi učenici škole imaju pravo na besplatan ručak. Nastava je cjelodnevna, od 8 do 16 sati, grupe učenika se miješaju na različitim predmetima i nemaju odmore u isto vrijeme – ali svaki učenik ima, osim jednosatne pauze za ručak, i tzv. „vrijeme za učenje“ uklopljeno u raspored, koje treba koristiti za izvršavanje školskih obveza. U teoriji, to bi trebalo značiti da ne postoje domaće zadaće i da učenici nemaju posla oko škole izvan nastave – no u praksi to zapravo nije tako, pa nerijetko nakon povratka iz škole moraju provesti još koji sat da bi odradili ono što nisu stigli u školi. Učenički restoran me oduševio jer svaki dan učenici imaju na izbor dva do tri različita jela uz nekoliko vrsta priloga i salata, a fokus je na zdravoj prehrani i racionalnoj konzumaciji – svakodnevno se objavljuje koliko se hrane tog dana bacilo i potiče učenike da uzimaju manje porcije, koje mogu pojesti. Svaki učenik ima svoj ormarić, a za rad koristi laptop dobiven od škole – kao i nastavnici, koji svi odreda nastavu drže preko svojih malih, modernih netbookova (USB je tamo definitivno stvar prošlosti).

Ne postoji zbornica – sastanci se održavaju u uredima koje dijeli po nekoliko nastavnika srodnih stručnih područja, ili u čajnim kuhinjama (bolje reći, „teacher's lounge“), ili pak na par mjesta u školi gdje su stolovi za sastanke doslovno usred hodnika. Praktički svi nastavnici predaju više od jednog predmeta, obično po 3-4, i to često dosta različitih (primjerice, švedski i prirodoslovlje, ili društvene znanosti, tjelesni i geografija). Dojmila me se njihova susretljivost i srdačnost, uz vrlo ležerno odijevanje – svi su me nastavnici kod kojih sam bila na nastavi rado primili na sat, objasnili mi sve što me zanimalo, a na sastanku (nazovimo ga švedskom inačicom Nastavničkog vijeća) su mi spremno prevodili na engleski najbitnije dijelove predavanja i radionice koju su im organizirale kolegice nakon povratka sa strukturiranog tečaja u Irskoj. Zanimljivo, niti jedan nastavnik tijekom tog sastanka nije ni jednom pogledao na mobitel. U švedskom jeziku nema persiranja, a svi se međusobno oslovljavaju imenom – i učenici i nastavnici. No, iako učenici nastavnike oslovljavaju imenom, nisam primijetila ni traga manjku poštovanja, dapače. Atmosfera u školi jest radna, vrlo suradnička, ali i opuštena i ugodna. Naravno, to ne znači da pojedini učenici tijekom nastave radije ne koriste laptop ili mobitel u privatne svrhe umjesto da prate sat – no, nitko se oko toga naročito ne uzrujava. Učenike se potiče na odgovornost i samostalnost, pa nastavnici na takva ponašanja kažu „Moj je posao da im prenesem gradivo, a njihov je izbor hoće li pratiti na satu ili ne. Ionako će na kraju morati biti ocijenjeni, pa će i ocjena biti rezultat toga.“

Opažala sam nekoliko nastavnih sati. Prvi je na redu bio „Mentalni trening“ kod psihologinje Christe – predmet koji poučava učenike raznim praktičnim vještinama poput aktivnog slušanja, uključuje vođenu meditaciju na početku i vježbe istezanja na kraju sata, a nakon predavanja učenici dobivaju zadatke za vježbanje izvan nastave.

Zatim je slijedila nastava „Glazbe“ – predmeta iz programa Estetike u sklopu kojeg učenici pjevaju i sviraju različite instrumente te uvježbavaju zajedničke pjesme koje pred kraj nastavne godine izvode na velikom koncertu, što im ujedno i predstavlja završni ispit.

Bila sam i na radionici LEAN igara kroz koju su učenici 5. razreda tehničke gimnazije demonstrirali učenicima 2. razreda ekonomskog smjera poslovne procese koji maksimiziraju vrijednost uz reduciranje otpada – konkretno, slaganjem Lego kocki po unaprijed dobivenim šablonama učenici su učili o raspodjeli radnih zadataka, produktivnosti i učinkovitosti proizvodnog procesa.

Sat predmeta „Tjelesna aktivnost i zdravlje“ održan je u gradskom parku (koji je golem, nalik Maksimiru) – učenici su ranije tijekom godine izradili vlastiti plan vježbanja s ciljevima, aktivnostima i planiranim vrednovanjem, i sad taj plan provode u djelo, a nastavnik prati njihov napredak kroz zasebnu aplikaciju. Na tom sam satu doznala da nastava tjelesnog inače izgleda otprilike kao i kod nas, ali i da je taj predmet obavezan samo u 1. razredu, u 2. razredu mogu odabrati izborni tjelesni, ali nakon toga više nemaju nikakvu strukturiranu tjelesnu aktivnost u sklopu škole.

Sat „Prirodoslovlja“ je također bio zanimljiv – učenici su u malim grupama utvrđivali značajke dobivenih životinjskih lubanja i na temelju utvrđenih značajki određivali o kojoj se životinjskoj vrsti radi. Taj je predmet inače obavezan za sve smjerove u 1. razredu (osim prirodoslovnog koji ima zasebne, detaljnije predmete) i predstavlja svojevrsni uvod u prirodoslovlje nakon kojeg učenici koji to žele mogu i u 2.r. odabrati naprednu razinu predmeta.

Na satu „Engleskog“, učenici su prvo u grupama jedni drugima davali povratnu informaciju na prezentacije koje su održavali na prethodnom satu, a potom igrali igru općeg znanja „Smartass“ – ugodno su me iznenadili količinom općeg znanja koju imaju, iz najrazličitijih područja.

Bila sam i na satu „Sociologije“ (za učenike sa smjera Društvenih znanosti) koji je bio vrlo zanimljiv – nakon vođene rasprave o sreći i faktorima koji je povećavaju, nastavnica im je prikazala Svjetski indeks sreće, pa su raspravljali o sličnostima država koje su na vrhu i razlikama tih država spram država koje su pri dnu. Rasprava je bila jako zanimljiva, učenici su slobodno iznosili zaključke, stvarno fantastičan sat – sat i pol, koliko je trajao, je stvarno brzo proletjelo.

Osim opažanja nastave, kroz nekoliko sastanaka (s ravnateljicom Društvenih znanosti i njenom zamjenicom, te edukacijskim rehabilitatorima, savjetovateljima i „učeničkim mentorima“) sam se upoznala i s drugim aspektima rada škole. Svaki obrazovni smjer ima vlastitog ravnatelja i cijeli zdravstveni tim koji se sastoji od edukacijskog rehabilitatora, savjetovatelja, medicinske sestre, savjetnika za profesionalno usmjeravanje i mentora koji pomažu učenicima s organizacijom učenja. Na cijelu školu postoji samo jedan knjižničar i jedan psiholog na polovicu radnog vremena (koji se bavi isključivo psihodijagnostikom i pisanjem nalaza o učenicima s teškoćama), dok troje preostalih psihologa rade primarno u nastavi te imaju nekoliko sati tjedno za individualni savjetodavni rad („coaching“ koji ne može trajati dulje od tri susreta). Podršku kod problema mentalnog zdravlja pružaju savjetovatelji koji su većinom po struci socijalni radnici s dodatnim edukacijama, dok se učenicima s teškoćama bave edukacijski rehabilitatori koji rade i dijagnostiku odnosno identifikaciju teškoća. No, nema svaka škola ovako cjelovit tim kao Ystad Gymnasium, a posebno se to odnosi na mentore koji su specifični za tu školu. Proces identifikacije darovitih učenika pak praktički uopće ne postoji. Štošta sam još doznala o funkcioniranju švedskog obrazovnog sustava, puno više nego što stane u jedan tekst.

Naravno, bilo je i neformalnijih druženja, pa su me tako domaćinke Elisabeth i Annika odvele na Ales Stenar, megalitski spomenik u obliku broda koji potječe iz doba Vikinga, obišle smo i pješčane plaže na kojima je vidljiva erozija tla, a zajedno s Helle i Charlotte su mi organizirale i fiku, piknik u parku uz kavu, vino i tradicionalni čokoladni kolač s jagodama. Fika je švedska tradicija koju je teško pretočiti u riječi – to je svojevrsna pauza za kavu, uz kolače i dobro društvo koja se može činiti na poslu, kod kuće i vani, a predstavlja vrijeme kad se gase mobiteli i samo uživa u trenutku. Savršen završetak jednog fantastičnog tjedna provedenog među doista divnim ljudima!

Ivana Delač, prof. psihologije

(Fotografije: https://padlet.com/ivana_delac/ystad)