preskoči na sadržaj

III. gimnazija Zagreb

Login

Izleti

„Sarajevo, grade moj!“

Nakon nesuglasica na roditeljskom sastanku oko odlaska na jesenski izlet, učenici i roditelji 2. a razreda ipak su uspjeli pronaći zajednički jezik, i tako smo se zaputili u toliko željeno Sarajevo.

S obzirom da četvrtkom nastavu imamo do 20 sati, do polaska u Sarajevo nismo imali mnogo vremena i svi smo histerizirali oko toga hoćemo li se stići spakirati, koliko ćemo imati vremena za tuširanje, šminkanje, peglanje i smišljanje odjevnih kombinacija koje će zadiviti Sarajlije i školske kolege. Možda smo se malo prekasno sjetile da smo o tome mogle razmišljati ranije (ili možda nismo zbog sveprisutne euforije). Krenuli smo s Borongaja u 1 sat, 12. listopada u pratnji profesorica Runje i Krajnović. Naša razrednica, profesorica Cvijović, nažalost nije bila u mogućnosti ići s nama na izlet zbog bolesti.

Od prve do posljednje minute putovanja raspoloženje u autobusu bilo je na vrhuncu, (izuzetak su bile rasprave oko odabira večernjeg izlaska.) nekolicina učenika uspjela je malo „ubiti oko“, dok je većina cijelim putem neumorno pjevala. Sigurni smo da je profesorica iz glazbenog zadivljena našim pjevanjem i da nam nikada neće dopustiti pjevanje u zboru. Uz kraća stajanja na zatvorenim benzinskim crpkama diljem autoceste i u Slavonskom Brodu došli smo do granice sa Bosnom i Hercegovinom, koju smo prešli bez problema. Vožnjom po cestama prepunim rupa došli smo do Žepča, gdje smo napravili još jednu „piš-pauzu.“ Kada smo pomislili da smo konačno stigli u Sarajevo, prevarili smo se. Došli smo u Zenicu u kojoj smo malo dulje stajali. Osjećali smo se zakinuto jer smo krenuli sat vremena kasnije od ostalih razreda, ali u jutranjim satima, sa par minuta zaostatka za ostalima, stigli smo u Sarajevo.

Smjestili smo se na zidić kod rijeke Miljacke i uz naslikavanje dočekali turističkog vodiča Vedrana koji nam je pokazao sarajevske znamenitosti, poput: jako puno mostova kojima nisam zapamtila imena jer ih ima previše, Inat kuće, Vjećnice, mjesta na kojem je „započeo Prvi svjetski rat“, vjerska svetišta četiri zastupljene religije u Sarajevu, te popularnu Baščaršiju. Iako je sam obilazak bio veoma zanimljiv, kao i priče koje prate svaku znamenitost, svi smo bili neispavani i ne previše zainteresirani za hodanje i samo smo čekali kada ćemo dobiti slobodno vrijeme da možemo popiti kavu, pojesti nešto ili posjetiti wc. U 10:45 pozdravili smo se sa simpatičnim Vedranom i do 13 sati lutali sarajevskim ulicama.

Podjelili smo se u grupice i krenuli svatko svojim putem na Baščaršiji. Rečeno nam je: „Ako idete na čevape, nema do Željinih.“ I tako smo se uputili kod Želje na toliko hvaljene čevape i mislim da će se mnogi složiti sa mnom, sve su pohvale potvrđene. Punih želudaca i praznih mjehura poharali smo sve radnje s nakitom, suvenirima i ostalim stvarima koje Baščaršija nudi. Neki su posjetili narghilliarnicu, a drugima je žao što nisu.

U 13 sati krenuli smo prema hotelu „Alem“ u kojem smo bili smješteni sa e i f razredom, dok su b i c razred bili udaljeni svega 200 metara od nas, u hotelu „Jasmin.“

Dobili smo sobe koje su nas (malo je reći) oduševile, u novouređenom dijelu hotela. Imali smo slobodno vrijeme do večere koja je bila u 19 sati. U tom periodu smo se jako puno istračali, ponovo zbližili, provodili vrijeme u tuđim sobama (u detalje nećemo zalaziti), pokazivali toalete u kojima ćemo navečer biti vani, poneki od dosade nisu znali što bi sa sobom, pa su kao muhe bez glave „letjeli“ hotelom. Kada smo se krenuli tuširati, dočekalo nas je neugodno iznenađenje, ured tuširanja nestalo je tople vode, tako da smo se morali „osvježiti“ u hladnoj. Za večerom je dogovoreno da navečer idemo u sarajevski klub „Jež“ zajedno sa b i c razredom. Neki su bili oduševljeni tom idejom, a neki malo manje. Također je odlučeno da e i f razred večer provode u hotelu. Imali smo dva i pol sata do odlaska van i laganini smo se spremali, cirkulacijski se kretali od sobe do sobe gnjaveći prijetelje za lakove za kosu, šminku, nešto za piti i slično što se može posuditi od drugih ljudi. (Relativno) obućeni, obuveni (u previsoke pete), djevojke našminkane i ispeglane, u 22 sata zaputili smo se pravac „Ježa.“ Bekači i cekači su u gradu bili od 17:30 i pošto je kišilo, zatekli smo ih mokre i naizgled umorne. U 23 sata otvorila su nam se vrata kluba i mogao nas je opisati stih pjesme: „Malo smo pili, veseli bili.“ Uz ulaz koji se plaća 3 marke (12 kuna) dobili smo piće po izboru, što je bio samo početak. Uz dobru muziku i još bolje društvo rasplesali smo se i odlično zabavili, ali neke stvari koje se dogode u Sarajevu, ostaju u Sarajevu. Klub smo napustili relativno rano zbog nekolicine osoba kojima nije bio dozvoljen povratak u klub ili samo nisu otporni na alkohol. Taxi koji nas je vratio do hotela bio je sasvim u redu, iako im zamjeramo što nemaju svi jednaku računicu. Neki taxisti naplatili su višu, neki manju cijenu za jednako prijeđeni put. Zabava se nastavila u hotelu na „after party-ima“ po sobama. Našli smo ekače i efkače u veoma „veselom“ stanju, što nas je pozitivno iznenadilo. Osim manjeg punkuća jednog od kreveta, „oštećenja“ taxija, puno previše žuljeva na nogama i bolnih glava nije bilo većih problema. Drugo jutro, još u dubokom snu, u 9 sati dočekao nas je doručak nakon kojeg smo se zaputili na izvor rijeke Bosne, na kojem smo se fotografirali i zadržali cijelih 15 minuta. (Hvala profesoricama na obzirnosti). Ostatak dana, do polaska kući proveli smo u centru Sarajeva ispijajući kave, jedući čevape, ovoga puta, jedan dio u čevabdžinici Mrkva, koja je po našim kriterijima, možda i bolja od Želje, a drugi dio kod „Ferhatovića,“ kupujući poklone u zadnji tren i neizostavnom naslikavanju.

Dogovor je bio u 15:30 ispred Vjećnice, no neki su se „malo izgubili“ pa smo napistili Sarajevo 15 minuta kasnije no što je bilo planirano. Na povratku, u autobusu nastao je muk. Svi smo bili iscrpljeni od trodnevnog nespavanja, osim profesorica, koje su umjesto nas pjevale. Ponovo smo stali u Žepču i u Slavnskom Brodu i oko 22:30 vratili se u Zagreb.

Svi smo se složili da je ovo bio najbolji izet do sada i da se treba ponoviti. Sadašnjim prvim razredima preporučujem da odu u Sarajevo, gdje će doista imati priliku upoznati svoj razred i odlično se zabaviti (i najesti se, napiti i izšopingirati za „male pare“ J ). Sa sigurnošću možemo reći: „Sarajevo, Sarajevo, šeher Bosno, volim te!“ , i nadam se da će se ovakvo iskustvo ubrzo ponoviti.

Silvija Dumić i Lucija Ravlić, II. a

Na Sljeme, na Sljeme...

U petak ujutro, 12. listopada krenuli smo na nezaboravnu avanturu koju ćemo pamtiti do kraja života. Ili će ju barem naši mišići pamtiti. U ove tri godine, koliko smo već u istom razredu, nikad se nije dogodilo da smo se svi okupili točno na vrijeme jer bi uvijek netko kasnio. No, ovaj put kašnjenja nije bilo. Čak smo krenuli deset minuta ranije!

Kada smo izašli iz tunela, kod kojeg smo se okupili, s velikim entuzijazmom krenuli smo put Runolista.

Tempo kojim smo nadobudno krenuli prema planinarskom domu Runolist vrlo je brzo postao prenaporan i početni je ushit splasnuo te smo stalno tražili priliku za odmor. Prvo odmorište našli smo nakon pola sata hodanja. Bili smo jako umorni, ali to nas nije spriječilo da potrčimo kada smo ugledali prazne klupe.

Profesor Runje ni na izletu nije uzeo slobodan dan od logike. Ispričao nam je priču i dao logički zadatak te smo tako odradili ovotjedni sat logike. Osim logike, odradili smo i pošteni tjelesni (i to za cijelu ovu školsku godinu!), ali i sat razredne zajednice. Već na početku, neki su bili brži od drugih pa smo se malo odvojili.

Nakon skoro dva sata hoda napokon smo stigli do Runolista i zasluženo odmaranje je počelo. Imali smo malih poteškoća s poslugom pa je tako, umjesto konobara, profesor Runje svima uzimao narudžbe. Tako je pomagao osoblju u planinarskom domu, ali i usput učio naša imena. Svi smo bili jako opušteni i pričali smo o svakakvim temama pa tako i o maturalcu kojeg željno iščekujemo.  

Nakon druženja, krenuli smo prema tunelu. Put nizbrdo bio nam je puno lakši i brži, ali morali smo stalno „kočiti“ da ne bi slučajno  negdje izletjeli. No, unatoč tome što smo se ponovno razdvojili jer su neki išli brže, a neki sporije i unatoč boli u mišićima, cijelim se putem čula pjesma i smijeh.

Profesor Runje i Denis bili su među zadnjima, a kada smo konačno došli do tunela misleći da smo prvi, ugledali smo profesora i Denisa kako sjede i kako nam se smiju. Profesor je zapravo znao kraći put pa nas je odlučio iznenaditi. No, pravo iznenađenje priredile su nam Alena i Marta koje su pošle krivim putem i završile na skroz drugoj strani. Na svu sreću, njihova mala avantura završila je sretno!

Iako prilično naporno, sve u svemu, izlet je prošao vrlo lijepo. Bolje smo upoznali novog razrednika i proveli zaista predivan dan u prirodi. Sad čekamo proljetni izlet za koji ne sumnjamo da će biti jednako ovako zabavan!

Magdalena Margić, III. a 

Posjet Slavoniji

Prvi srednjoškolski izlet ovogodišnjih prvih razreda počeo je u ranim jutarnjim satima i trajao je do onih kasnovečernjih. Prema Slavoniji su se zaputila tri busa koja su nakon četiri sata smijeha, priče, zvuka gitare, hrane i pića stigla na svoje prvo odredište, Vukovar.

 Posjetili smo vukovarsku bolnicu u kojoj smo odali počast svim ranjenicima i zaposlenicima koji su se tamo nalazili za vrijeme okupacije Vukovara. Posjet Vukovaru bio je jako tužan jer su mnogi u ratu izgubili svoje voljene. Uslijedio je obilazak baroknog dijela grada i slobodno vrijeme.  Put se nastavio u tužnom tonu jer smo krenuli na groblje svih ubijenih branitelja i civila i u Spomen dom – Ovčara.

Nakon Vukovara na redu je bio Ilok gdje smo razgledali vinske podrume. Bačve su bile zatvorene, a podrumi pod video nadzorom tako da se ništa zabavno nije dogodilo. Vodič se hvalio kako je to jedini podrum u Hrvatskoj uvršten na vinsku kartu te da njihovo vino naručuje britanska kraljevska obitelj kada održavaju obljetnice, vjenčanja i sve veće prigode takvoga tipa. Posjet je ubrzo završio te smo krenuli prema posljednjem odredištu, Osijeku.

Prošetali smo se starom jezgrom grada, koja je vrlo zanimljiva, pogledali osječku Tvrđu i župnu crkvu Svetog Petra i Pavla. Obilazak grada brzo je završio i dobili smo sat vremena slobodno. Tada smo prošetali jednim od najljepših hrvatskih trgova, trgom Ante Starčevića.

Na povratku u Zagreb počela je kiša, ali to nam nije pokvarilo raspoloženje iako smo svi bili vrlo umorni zbog dugog putovanja u autobusu. Malo smo bili razočarani što se svi razredi nisu mogli družiti zajedno, ali sve u svemu, na izletu je bilo jako lijepo i zabavno. Profesori su nas ugodno iznenadili svojom opuštenošću i veseljem. Nadamo se da će idući izleti biti dobri barem kao ovaj - ako ne i bolji.

            

Nevena Cukrov, I. e
Lucija Filipović, I. d

Jesenski izleti

Organiziranje jesenskih izleta napokon je gotovo. Tradicionalno, svi prvi razredi na izlet upoznavanja odlaze u Vukovar, Osijek i Ilok.

Drugi D razred ide na jednodnevni izlet u Rijeku, Opatiju i Kastav, dok su ostali drugi razredi odabrali dvodnevni izlet u Sarajevo.

Treći razredi nisu usuglašeni oko odabira destinacije i većina ostaje u Zagrebu. Treći A ide na Sljeme, treći B u kino. Treći E odlučio je otići van grada i to na jednodnevni izlet u Opatiju, Rijeku i Kastav. Treći F bio je najodlučniji u naumu da pobjegne od zagrebačke svakodnevice. Odabrali su dvodnevni izlet u Zadar, Šibenik i na slapove Krke.

Naši maturanti, kako sada stoje stvari, ostaju na nastavi. Čeka se konačna odluka ravnatelja, ali dalje od Zagreba neće ići niti jedan razred. Spominju se odlasci u muzeje, na Bundek, u zološki ili pak ostanak u školi.

Nadam se da će svi razredi, bez obzira na destinaciju, uživati u jesenskom izletu.

Lucija Ravlić, II. a 

preskoči na navigaciju